autosjedalice.info arrow Priča o sretnoj nesreći
  :: Galerija dječjih radova   :: Akcija slovenskog Ministrstva za promet "Vozimo pametno"   :: Dijete samo otkapča sigurnosnu kopču!   :: Kako promijeniti visinu utora na autosjedalici?   :: Pravilno vezanje djeteta u autosjedalici
Priča o sretnoj nesreći

Još jedan običan i sunčan dan. Cijelo jutro smo moja N. i ja u automobilu skupljajući papire za upis starije sestre u vrtić. Došle smo kući umorne i gladne. Ubrzo nam je došla i starija seka iz vrtića, kao i obično puna energije. Sjedim na kauču i mislim se da li da izađem s djecom još malo na sunce ili ne. Odlučim se ipak izaći, brže će proći dan. Sjetim se da moram uzeti pelene i odemo do centra. Starija kći me nagovarala da ostane malo u igraonici. Ma kakva igraonica kad je vani tako lijep dan, ali popustim joj, ne ostavljam je često po igraonicama. Dok se ona zabavljala ja i moja malena cura u mei-taiu smo obišle cijeli centar i vidjele puno toga za kupiti… Ubrzo sam otišla po kći u igraonicu, ne mogu si pomoći ali ne volim te igraonice, volim mjesta gdje mogu gledati svoje dijete i da je na zraku.

Krenuli smo kući. Putem me L. u par navrata dozivala da vidim što može s rukama, odgovorila sam da ne mogu ništa gledat dok vozim i da se strpi dok dođemo kući. Moja beba je grintala u svojoj stolici i taman kad je počela zatvarati okice došla sam na predio brze ceste gdje se pored moje trake pojavljuje još jedna traka. Naime, tom trakom se spuštaju vozila s nadvožnjaka. Oni ustvari samo voze ravno, ali sada se s moje strane nalazi još jedna traka. Kad sam došla do točke gdje se pojavljuje ta traka s moje lijeve strane, do mene se s nadvožnjaka spuštao onaj kamion što prenosi ciment, ima ono što se vrti i unutra se miješa ciment. Pojavio se točno pored mene, a kako ja inače ne volim ta velika vozila kojima sam u „mrtvom kutu“ pomislila sam kako bi trebala požuriti, vozeći ravno da mu se maknem ispred da me vidi. Nisam to ni pomislila…u ušima mi i dalje onaj zvuk struganja. Otvorila se hauba auta, vidim samo bijelo, ne razumijem ništa, gdje vozim??? Auto se najednom okreće, gledam svoju mlađu kći na mjestu suvozača u svojoj autosjedalici. Ne dozivam stariju kći u onom šoku znam da će se prepasti, šutim. Auto se okrenulo na krov, beba plače i mislim se „gospe moja neka plače, čujem je, dobro je“. Što je s mojom curom na zadnjem sjedištu u autosjedalici??? Na krovu auta klizimo, dovoljno dugo da čekam da se nešto desi…što će se desiti…gdje ćemo stati…hoće li me tko udariti??? Odjednom udarac jak, čujem ga i sada u ušima. Auto staje, Nika je dobro, okrećem se i dok se okrećem ne znam što ću vidjeti, bojim se, bojim se da osjećam srce u grlu. Začujem „mama“. Guši me od sreće i šoka. Pokušavam biti pribrana, čujem je, znači živa je i to je najvažnije, pri svijesti je…

Odvežem ih, zagrlim…znam, što god im u glavicama bilo uz moje tijelo su sigurne, posebno Nika, tako živi već punih šest mjeseci, mislim se sutra joj je punih šest mjeseci i šest mjeseci isključivog dojenja, a čekala sam taj dan, jer smo s dojenjem vodili pravi pravcati rat. Što je najsmješnije i ja sam se osjećala sigurnom. Neki čudan osjećaj, sve smo žive i zdrave i mogla sam tamo ostati još neko vrijeme...

Momak se saginje da nas vidi. Krov je spljošten, autosjedalica bebe je skoro dotakla krov koliko se nabio u udaru o beton. Vičem momku da smo sve tri dobro. Čujem vani zapomaganje: „Jao Bože, djeca su unutra, jao nesreće i tuge“. Pružam momku bebu… Kad je uzimao nasmijala mu se i jadan momak započne vikati "beba se smije, beba je dobro, smije se". Nježno kažem svojoj starijom curi: „sad si ti zlato na redu, izađi pa će onda mama izaći“. Pomislim na brzinu…baš kako treba, majka koja spašava prvo svoju djecu, pred njima je dug život, ja ću zadnja, kad budem sigurna da su djeca dobro. Tada izlazim i ja.

Pogled mi se ukočio od gomile ljudi koju su se hvatali za glave, jaukali, plakali, molili, auta je bilo jako puno, stajali su svakako… vidjevši svoje auto, spljošteno, okrenuto na krov, bez gume… tu sam bila gotova, nisam se više mogla pribrati, pokušam misliti na djecu ali sve je to bilo jače od mene… tu sam bila, u ovom autu, gledam ogradu, sigurno pet metara ograde razbijeno - je li moguće da smo živi? Gubim se i tražim svoju sigurnost, gdje je… nema ga, nema mi muža, a samo njega trebam i sve će biti u redu. Dozivam ga, tražim i molim da ga dovedu. Jedva nekome kažem broj, netko mi je rekao da ga je zvao. Držim bebu, a stariju curu do mene drži neki momak. Molim ga da je ne pušta na tlo, nikako, ako bude htio mora mi kazati, moram znati da će je spustiti na tlo. Gledam u tu mješalicu, čovjek ne prilazi, stoji par koraka od kamiona i gleda. Prilazim mu i govorim „djeca su mi dobro, to mi je najvažnije, ma kako ste me zakačili, dobro je, dobro su mi djeca“. Već osjećam da mi noge trnu, klecaju, moram negdje sjesti, ne, ne mogu, tražim opet pogledom stariju kći i govorim da je sve u redu… Policija i prva pomoć dolaze zaista brzo, taj zvuk, mrzim ga, cijeli život živim između dvije bolnice i cijeli život slušam tu sirenu koja mi ne da mira i svako malo me podsjeća da nekome treba pomoć, da nekoga boli i da nije dobro.

Sjedamo sve tri u kola hitne pomoći. Držim bebu, starija kći sjedi na doktoru. Smijem joj se i kažem da se ne brine, da se takve stvari ponekad dese i da nema veze. Ona šuti i ne pita me ništa. Milujem je po licu, ne mogu je poljubiti, daleko mi je, a stolica na kojoj sjedim samo što ne upadne do poda. Kad sam shvatila da nas žele odvesti nisam htjela ići dok mi ne dođe muž. Znala sam kad vidi auto da neće vjerovati da smo dobro. Tražila sam mobitel i molila da ga iskopaju iz auta. Momak mi ga je predao, ali taman tada je hitna krenula i upalila onaj najgori zvuk na svijetu "sirenu". Doktor mi je kazao da ga ne zovem, da će se uspaničiti. Mislim se kako ću ja doći u hitnu prije nego on do auta, brzo oni voze, osjećam da žure. Doktor mi kaže da je beba dobro i da se ne brinem.

Na hitnoj su nas pregledali, nitko od nas nije imao ni najmanju ogrebotinu. Još ne vjerujem. Napokon stigla je i moja sigurnost, zagrlim mog muža i sada znam da je sve gotovo i samo jedva čekam da dođem kući. Dolazi mi i mama, plače, uzrujana je, grli me, vidim da je moja velika cura čudno gleda i štipam je za ruku govoreći da se smiri da je sve gotovo i da bude jaka radi djece.
Policajac mi kaže da moram na mjesto događaja, moram dati zapisnik i moram „puhati“ da isključimo mogućnost da je pijana majka vozila dvoje maloljetne djece…baš…

Gužva je bila ogromna, jedva da su se auta kretala, sve tri trake bile su pune automobila, koji su se jedva micali.
Ja i djeca smo bili s mojim mužem u njegovom autu. Gledala sam sve te znatiželjne poglede ljude u autima koji su izlazili da vide što se dešava, na njihovim licima se vidjela zbunjenost. Samo sam gledala i mislila se "Bože to je radi mene, tamo sam ja bila prije sat vremena".
Približavam se mjestu nesreće, policija mi prilazi i smiruje me, unaprijed me smiruje jer je vozač koji nas je pokupio pri prestrojavanju izjavio da sam mu ja kazala kako sam kriva. Gledala sam ga iz daljine i nisam vjerovala da nakon što je dvoje djece s majkom ostalo neozlijeđeno, može tako nešto kazati. Policija mi je odmah rekla da je sve jasno, da je neupitno da je on skrivio nesreću, a na moju sreću, kada se to dogodilo iza mene je bio policajac koji je putovao kući i koji je sve vidio.
Odlazim do auta, želim uzeti te pelene zbog kojih se sve ovo i desilo, molim policajca da se obratim kratko čovjeku koji nas je udario, policajac mi dozvoljava…prilazim, gledam ga ravno u oči, on skreće pogled, zna da je kriv…nemam mu što reći, tu se nema što reći, samo ga upitam „Gdje će ti duša završiti jednog dana“…nakon toga odlazim i ne okrećem se, više nikad niti put njega, a niti put auta.

Prilazim svom blagu, mm, djeci i smijem se, gomila ljudi još uvijek me gleda, ne znam da li da mahnem i kažem „dobro sam“. Ipak, ulazim u auto i samo želim kući.

Sinoć sam legla u krevet, zatvorila oči i jako dugo razmišljala, prošla sve u glavi još jednom, okrenula se na svoju desnu stranu i poljubila N. zatim na lijevu i poljubila L. namjestila se i zaspala.
Jutros sam se digla kao nova žena, započela život kao što sam ga imala i do sada. Iako telefon cijeli dan zvoni, ne ometa me, mirna sam, smirena, nisam više u šoku, svjesna sam svega.

Kažu da je to život, ne slažem se. Život je još dug, bit će svega na njegovom putu. Ovo je bio jedan događaj u mom životu koji je mogao zaista promijeniti sve, ali nije. U mom slučaju nije promijenio, jer to što više nema auta nebitno je, moglo se i prodati, jednom ga sigurno ne bi bilo na ovaj ili onaj način. Kako kaže L. "kupit će tata novo". Djeca su mi živa, netaknuta. Jako šokantno, ali sigurna sam da je postojao neki razlog zbog kojeg se ovo desilo. Kad nas je Bog ovako sačuvao, da nam dlaka s glave ne nedostaje, valjda je poruka bila za nekog drugog, a možda i za mene. Morat ću je samo otkriti.
Jedino što sam sada bogatija za jedno iskustvo, pravilno i bez iznimke vezivanje AS. Svi mi mislimo da se neće nama dogoditi, jer da nije tako ne bi vozili. Bojali bi se. Ne razmišljamo o tome, jednostavno ulazimo u auto i vozimo, ne misleći da može postojati trenutak koji će nam živote promijeniti zauvijek. Možda sam puno puta izbjegla ovakve situacije. Možda…sve do ovog puta.

Jesam li mirna u duši? Jesam!
Bojim li se? Ne!
Što reći nakon svega? AUTOSJEDALICA UVIJEK I BEZ IZNIMKE!!!

Još sam da kažem, nisam prije bila ovakva, ovakvom me učinilo majčinstvo. Svjesna da djeca uče od mene, trudim se biti stup svoje obitelji, ako ne u financijskom smislu, onda u emocionalnom zasigurno!

Autorica: M.
(podaci poznati uredništvu)
 

Bojanka

Dje?ak u autosjedalici grupe 1 Beba u autosjedalici grupe 0
Djevoj?ica u autosjedalici grupe 1